8. ožujka 1950. godine počela je priča o svjetskom uspjehu. Tada je naime prvih deset Transportera sišlo s proizvodne trake u Wolfsburgu. Točno šest godina kasnije, nakon 160.000 proizvedenih primjeraka, proizvodnju ovog vozila preuzela je tvornica u Hannoveru. Do 1967. godine proizvedeno je više od 1,83 milijuna VW Bullija prve generacije, a do današnjeg dana više od 10 milijuna.
Prvih osam ručno proizvedenih Transportera, interno nazvanih „Typ 29“, već su postojali kad su u ožujku 1950. godine prvi Transporteri (Typ 2 «T1») sišli s proizvodne trake. Šest furgona i dva kombija služila su za potrebe prezentacije kupcima i medijima. U proljeće 1950. godine je sve bilo spremno. Saznanja iz proteklih razvojnih godina poprimila su realan oblik. To se prije svega odnosi na činjenicu da Transporter nije nastao na platformi bube (Typ 1), kao što je prvobitno bilo zamišljeno i planirano, nego je raspolagao vlastitom, pojačanom šasijom.
Tehnika je preuzeta od Volkswagen osobnih vozila. Motor i mjenjač potječu iz doba razvoja njemačke mobilnosti. 25 KS je dakle razvijeno sa zadatkom da transportiraju 750 kg tereta. Time Transporter nije neophodno imao suveren motor, ali je od prvog dana izrazito pouzdano izvršavao svoje zadatke.Pri tome se utovarnom prostoru od 4,6 m3 ispočetka moglo pristupiti samo preko dvoja vrata na desnoj strani, a od lipnja 1951. godine opcionalno su se mogao naručiti i dodatni par vrata na lijevoj strani. Pristup preko stražnjeg dijela bio je moguć preko opcionalnog malog poklopca. Poklopac motora veličine vrata sjenika («Barndoor») dopuštao je velikodušan pogled u prostor u kojem je bio smješten motor, ali i spremnik goriva i rezervna guma. To je promijenjeno tek 1955. godine kad je rezervna guma „skrivena“ iza prednjih sjedala, veličina poklopca motora za pola smanjena, a dodatni poklopac s prozorom iznad prostora motora omogućavao je pristup utovarnom prostoru.
Tada je Transporter dobio i „klima uređaj“. Od sada je prednji dio vozila ukrašavao mali krovni prevjes preko kojeg je svježi zrak dopirao u unutrašnjost vozila. U serijsku opremu je k tome dodana i limena armaturna ploča, što doduše nije promijenilo način informiranja vozača. Vozač je kao i prije isključivo preko tahometra s četiri kontrolne lampice dobivao informacije o stanju tehnike – brzini, pokazivačima smjera, dugim svjetlima, tlaku ulja i punjenju baterija. Međutim, stvoren je prostor za opcionalni radio uređaj, pepeljaru, ručku za držanje, sat, koji su između ostalog bili sastavni dio serijske opreme modela Sambe, koja se proizvodi od 1951. godine, te prostor za pokazivač razine goriva, koji je od 1961. godine ukazivao na preostalu količinu goriva.
Daljnje novosti uslijedile su početkom 60-tih godina prošlog stoljeća. Tako sada vozaču na raspolaganju stoji samo jedno pojedinačno sjedalo, koje se može i podešavati. S takvim sjedalom su vozači manjeg rasta mogli pronaći prikladnu sjedeću poziciju. Najveća promjena je bila u pojačanju snage motora. Isprva određen za američko tržište 42 KS snažni boxer od 1963. godine dobio je i svoju europsku verziju. Neopterećeni Transporter je s 1,5 l motorom postigao brzinu od 100 km/h. Dvije godine prije kraja proizvodnje inžinjeri su pronašli dvije dodatne KS. Osim toga, sve verzije Transportera s proizvodne trake su silazile samo s 12-volt-nom tehnikom.
U srpnju 1967. godine, nakon 17 proizvodnih godina, u Njemačkoj je prekinuta proizvodnja prve generacije Transportera. Međutim, u Brazilu, gdje se T1 također proizvodio od 1957. godine proizvodnja je nastavljena do 2000. godine. Ukupno je u Brazilu, Meksiku i Njemačkoj proizvedeno 2,9 milijuna Bullija prve generacije.
Povratak na "Istražili smo za Vas"
